Rekoh sebi

Moj bože, koliko demagogije sustavno poredane u artiljerijske salve,
koliko pokradenih misli iza koji ne stoji ništa osim

mržnje
sujete
vlasti…

i koliko pokvarenosti treba da se izlije pred naše noge
i kako je do neprepoznavanja dovedena suština prevare!

I rijeka nije bila rijeka u samom početku
i nije nužno da ne bude ponornica do kraja.

Što se događa kad mrtvi fazani lete iznad naših glava?
Kad mrtvi fazani lete, a ni jedan ne pada!!!

Što se događa kad očajanje zahvati ljude,
kad očajanje neumitno prelazi u kajanje?
Gledajući iz daljine konture na sceni padaju mi na pamet vodene boje.

Umazane ruke brzo se peru.

Leksikon

Živim u gradu. Užurbanom kokošinjcu trke i zavjere, mjestu gdje ljudskost polako, ali sigurno nestaje u sumnji prema drugom čovjeku, a bliskost je često potrebno umisliti. Ovdje je skoro sve u kategorijama koje se u potpunosti mogu izraziti crnilom na papiru, jednoznačnim simbolom, a vage su posvuda. Sve što je gradu bitno je mjerljivo. A ja mislim da su najvažnije stvari koje hrane našu esenciju nemjerljive i da ih je nemoguće interpretirati ljudskim kategorijama, čak niti verbalno. Grad ih ima ponešto. Skrivene su u obliku radoznalih vjeverica po hladovinama parkova, u slučajnim pogledima, sudbinskim susretima,..

I u prirodi ima ponešto gradskoga. Nekada moraš platiti za nešto, nekada je bitno košta li ti cipela 500 ili 1500 kuna (ovdje je to zaista bitno, a ne kao u gradu — izmišljeno), također je bitan indeks tjelesne mase — i to ne stoga što se zbog tvog stomaka ne bi svidio djevojci načitanoj člancima iz Cosmoa, već zato što se takav ne možeš popeti uz 15 metara visoku stijenu. U prirodi besplatna energija struji u rijekama, otire bol ako je ima, u prirodi svako ‘zašto’ ima svoje ‘zato’. Ona je cijepljena od izmišljotine, ona te brzo uči koliko si razmažen i glup, iskvaren napojem svakodnevice, zavaran jeftinim marketinškim trikovima. Ona te uči kako je to biti umoran i gladan, brži ili malo sporiji, mokar ili suh, ona te sili da ponovo prokomuniciraš sa svojim nagonima, osjetiš iskonsku sreću ili strah.

Dok nju nisam upoznao, mislio sam da tih prekrasnih stvari nema; odlazio sam k njoj jer mi je davala ono što mi nije davao grad kojeg sam prezirao. Da, odlazio sam ondje jer sam ga mrzio. Po povratku, bivao mi je smiješan, a njegovi razlozi, problemi i metode banalne, plitke i lažne. Ipak, danas sam shvatio kako se dogodilo maleno čudo koje se strpljivo rađalo: igrom slučaja ostao sam u Zagrebu, čuo se s prijateljem, pojeo s njim ručak, popio kavu na terasi birca u centru… Pokazao mi je kuću, kako napreduje postavljanje gipsanih ploča, zategao sam vijke na pedalama, procijenio kako najlakše srušiti prastaru trešnju… Sjeo sam na bicikl i krenuo prema kući, prema Maksimiru. Stazama su hodali ljudi koji su imali lica, svoje priče, ljepotu, ležali su po zrinjevačkim travnjacima, pločnik je bio oslikan kredom, plakat je pozivao na izložbu bicikala,  grad je krio neposjećene ulice, neistražene kvartove, cvjetnjak se šarenio, a iza njega pomaljala se nova slastičarnica u koju mogu nekoga odvesti.

Priroda me naučila voljeti Zagreb desnom polovicom mozga i on je sada moj grad.

Podsjetilo me ovo jutro (kad sam ponovo nagazio asfalt) i na jutra provedena u Freiburgu dok sam ferija provodio tamo, mladim suncem ogrijanim parkovima punim potoka vozio bicikl i udisao miris toplog slatkog peciva iz njemačke pekare. Njemačka pekara! Ma nije moguće da mi Zagreb tek nakon 16 godina pomalo sliči na grad kojeg sam volio… Mirisi su slični, pa zvukovi… Sve osim ljudi i cesta koji su podjednako poderani. Sve osim nereda. Makar ujutro podsvjesti sliče.

Miran i usredotočen na korak divim se kako samo nekoliko desetaka metara od ruba šume nema zvukova grada, nema onog raskrižja pod prozorom gdje vozači trubom jedni drugima po čitav dan egoistično spočitavaju navodne greške. Jutarnju mirnoću jezera para poneka glava barske kornjače i poneka žaba, to je sve. Mislim na planinu, na šumu u planini, kako je ona daleka gradskoj nervozi, a kako je sve ovo tu blizu, privremeno, samo do sljedeće obaveze. Mislim na vikend. Mislim na Velebit. Mislim na Cres. Duboko sam svjestan sebe, misao i tijelo su koordinirani, konačno zajedno. I ja znam što želim.

Zagazio sam stazom, zrikavci su strugali svoja krila, a ja sam mislio o tome boli li sada nekoga jednako tako kao što bih htio da boli mene. Drobeći noge po kamenjaru čudio sam se izostanku zmija, a tako sam žudio sresti barem jednu ne bih li si opet slagao kakvoj sam se pogibelji izložio. Puta više nije bilo, čekala me samo oštra makija i znao sam da svakim korakom kroz nju moja laž jenjava i da popuštam pred tako neminovnom mediokrizijom. Poluizgubljen u nevezanim izmjenama misli i emocija, turbulentnih i strašnih, tko zna u kojoj mjeri istinitih, a koliko lažnih, skinuo sam crvenu majicu bez rukava i sjeo među trn, osvijestio svoju bezveznost.

Skinuo sam crvenu majicu bez rukava, ustao i krenuo dalje da bih kasnije shvatio da sam ju izgubio. Jednu crvenu majicu koja je značila toliko toga. Značila je čitav kozmos ispunjen lažima i ludim beskompromisnim očekivanjima, spremnošću da umrem na kiši za nešto što se činilo plemenitim. Bilo je to dana kada je za mene umrla ljubav, a rodilo se ravnodušje. Ova kiša ništa nije naspram neisplakanih suza.

U njihovom opisu te prozaične činjenice zaista nema trunke sarkazma: podsvjest slavonske je žene još uvijek nasreću uzima u obzir biološko-darvinističke principe na kojima su istkani muško-ženski odnosi tijekom tisućljeća otkad je svanula zora Čovječanstva. Kada mužjak ima pokoji kilogram sala preko mišića, to im poručuje sljedeće stvari:

1. Taj je muškarac u stanju pribaviti hranu, dakle pobrinuti se za vlastitu egzistenciju.
2. Mišići tog muškarca više nisu primarni instrument njegova opstanka, već si može priuštiti manju fizičku spremnost, a svejedno ostati lišen ugroza drugih mužjaka i svejedno pribavljati hranu. Ti bi upućivalo na društveni status i inteligenciju.

Takav mužjak obećava dobre gene i kvalitetnu brigu za potomstvo. Slavonska se ženka s njime poželi pariti. Čak i ako je odavno obavila tu misiju, ona na višem nivou simpatizira i poštuje takvu pojavu u svojoj blizini.

Postoji još jedna slavonska priča sličnih implikacija:
Često se zna čuti da se muškarac koji sjedi ‘na ćošku’ stola neće oženiti. Ne, ne radi se tu o uroku! Radi se o sasvim jednostavno iskomuniciranoj činjenici da se, dok drugi udobno sjede, taj mužjak nije u stanju izboriti za svoje mjesto za stolom (svoje mjesto pri hranjenju) i to ženki poručuje da je slab, da mu je društveni status nizak i da je nesposoban. Takva genetika nije dobra i ne ulijeva previše povjerenja u eventualni tijek brige za eventualno potomstvo. Muškarac koji sjedi ‘na ćošku’ u Slavoniji se nikad ne oženi.

Nedavno sam saznao i za drugo tumačenje. S obzirom na prosječnu visinu stola i prosječnu visinu ljudskog mužjaka, on se prilikom dizanja od stola neizbježno udara ćoškom stola u jaja i postaje neupotrebljiv. Ima i tu nešto.

I konja je lepo vidit debelog, znao je reći moj deda Marko.

Inventa na webu

Ideja je bila popratiti moj novi život u kojeg sam uplovio nesretnom okolnošću gubitka posla u lipnju. Zato se zove Pušnica. U pušnici zrije slavonsko meso. A ja sam slavonsko meso. (Točnije, srijemsko, međutim — nisu me nikada interesirala malodušna zemljopisna cjepidlačenja.) Trebala je to biti priča o mome životu uz Dunav. Da — Dunav! Jer Dunav je jedina legitimna majka kulturoloških fenomena ovoga kraja, pa makar se nečija šupa nalazila u Slavoniji, Baranji, Srijemu ili Bačkoj! I zrio sam. Mada ne toliko kvantitativno, kvalitativno vidim dobar presjek tog zrenja i kronološki prateći svoje postove, točno razaznajem kojim sam putem išao. Što je najbolje od svega, taj put mi se sviđa. Iako uvijek, čovjek navikao da mu zamjeraju stvari koje čini, misli da je mogao i bolje. Mnogo bolje.

Novim zbivanjima u mom životu ovo će mjesto dobiti ‘na kvadraturi’. Dobio sam novi posao. Vraćam se Zagrebu, vraćam se lijepoj glazbi, dobrim izložbama, vraćam se brdima, ljudima koje ondje volim, crnom Velebitskom (sori, Vukovarsko, nisam se uspio zaljubiti u te, ali će mi crno Osječko svakako nedostajati)… Prvi sam put bježao, drugi put naslućivao, treći put znam! Znam kako voljeti Zagreb i kako se istovremeno odmoriti od njegovog pitonskog zagrljaja. To mi sluti na brak.

Opet sam razočaran Vukovarom. Kako sam to uspio? Znao sam dobro kamo dolazim, pa nisam niti bio očaran. Živeći svoj zen, smatram da nisam imao očekivanja, barem ne velikih. Ali nadu sam imao, tu si ne mogah pomoći… Pa kako sam onda uspio postati razočaran i nezainteresiran, doći u ta dva prožimajuća stanja za koja sam unaprijed znao da od njih obolijevaju Vukovarci, pa sam si u samom početku obećao da im se neću dati? Lijepo: Vukovar je baruština puna mediokriteta koji ne shvaćaju da nečije cvjetanje njima može donijeti nektar. Ljudi slijepih pored zdravih očiju. Ovo je grad u kojem Gradonačelnik prima žicare i paradne konje, a ne prima mlade ljude s idejom i konceptom. Ovo je grad populizma takvih razmjera da je iole samosvjesnom čovjeku takve predstave muka gledati. Ovog puta toliko sam umoran nakon prvotne želje da ostanem da mi je čak žao što će mi roditelji nastaviti životariti na ovim bijednim ulicama punim rupa. Svi bi trebali otići odavde. Ovaj grad je ogromna sentimentalna laž!

Da se vratim iskrenosti i kratkoći, jednostavnosti… Svaki trag kojeg ostavimo iza sebe simbol je trenutka u kojem ga ostavljamo, ključ za razumijevanje našeg stanja, a njihov splet ključ je za razumijevanje naše osobe. Tu treba biti neposredan — ionako se svi žalimo da nas nedovoljno razumiju, dok istovremeno svoje stavove, misli i osjećaje krijemo kao da će nas netko zbog njih spaliti na lomači. Ne iznenađuje me to. Jednom ogromnom crnom demonu koji se nadvija nad naše duše i brani Suncu da ih ogrije u interesu je da smo ustrašeni, maleni, poslušni i da ne postavljamo pitanja. Odgojeni smo da ne osciliramo suviše oko ocjene dobar (3), da uvijek mislimo da znamo gdje nam je mjesto. Koje je, naravno, odredio netko drugi. Nakon dječjeg idealiziranja svijeta i vlastitih budućnosti, padamo na koljena otrovani tisućama ‘spoznaja’ o nemogućnosti upravljanja vlastitim životima. Sami smo krivi što vjerujemo sjenama. Naučimo prvo biti iskreni prema sebi. Reći: Ja volim pušiti cigarete, makar znam da to nije zdravo! Volim voziti brzo. Volim usoljene inćune. Volim psovati. Jesam, pušio sam travu. I svidjela mi se. Mrzim svoj posao, glup je i ako ostanem tu, umrijet ću nesretan. Ja ne želim umrijeti nesretan, ne želim umrijeti od tog sivog osjećaja. Volim Dunav i baš me briga za hrvatsku zastavu. Recimo si sve umjesto da se tresemo od straha porobljeni političkom korektnošću. Budimo obični. I vrlo brzo ćemo postati neobični. Šareni i živi. I što nas briga za moguće osude kad ionako svatko od nas sebično misli da je u pravu? Nikada neću svima, pa čak vjerojatno niti većini biti po volji. Nikada nikome u potpunosti neću biti po volji. To je činjenica i valja ju toliko snažno uvažiti da nam se počne jebati za nju. Jeste, ja volim crtiće D. Lyncha, iako ne volim njegove filmove. I generalno loše mislim o ljudskim mravinjacima. Pa šta? Hoćete li me zato odbiti kao sugovornika? Misliti da sam lud? Samo izvolite. A možda shvatite da imamo nešto zajedničko ili naučite nešto novo. Ja to ne mogu znati. Zato je život prepun šarma.

Koncerti, izložbe, planinari na salašima, besplatna telefonija, trodnevne radionice, lokalne biciklističke rute i domaće sorte voća izgleda nemaju snagu za suživot s kulturom Thompsona i Severine, rerna-slikara, lošeg vina i uljuljuškanih samodopadnih goropadnika. Srećom znam što volim i gdje to pronalazim.

(NASTAVIT ĆE SE. O iskrenosti jednostavnosti, o Rolandu Barthesu, o fotografiji beskućnika u skupim odijelima.)

Moji snovi, neobjašnjivi u smislu bagatelnih tumačenja o nesvjesnom, potisnutom, nabiflanom(…) često me vode u stanja i predjele kojih na javi nema. Budim se s potpunim doživljajem proživljenog, opčinjen smislom kojim sve to isijava, duboko impregniran dojmom. Kojiput se drznem prevesti to na ljudski jezik, zapisati… Da ne bih zaboravio, da to zapisano odapne struju misli i emocija koje su me obuzele, koje mi još dugo ne daju da se vratim i povežem sa ‘stvarnim’. Kolikogod se trudio, u srazu s konvencijama, protokolima, hijerarhijama događaja i autoriteta, kodiranjem, sve to postaje isprana, blijeda škrabotina onoga što zaista JEST. Ali pomaže prisjetiti se.

Šturost pojavnog svijeta, gruba materijalnost kojom oduvijek truju naše individualno i kolektivno biće, tako kvalitetno imobilizira tu vrstu slobode. Do te mjere da nam se i samima, ponovno indoktriniranim pravilima svakodnevlja, iz te okljaštene perspektive sve to čini bizarnim, iracionalnim i kao takvim — vrijednim zaborava. Pritom zaboravljamo na svu raskoš koja nam je bila ponuđena i odgovore na svoju izmrcvarenost tjelesnim životom tražimo u self-helpu i jeftinoj džepnoj filozofiji štancača bestsellera i svjetonazora. Puno je to složenije i kao takvo ima puno dublji smisao.

Suprotno reklamiranom, smatram da velika pitanja traže male odgovore. Niz malih odgovora jer nema velikih i apsolutnih istina, baš kao što nema apsolutne ljudskosti preslikane na apsolutni zakon, nema apsolutne etike, apsolutnog morala, apsolutnog mišljenja i apsolutnih vjerovanja.