Oduvijek sam vani. Stalno po poljima, po rijekama, livadama, tršćacima… Volim miris Zemlje. Volim je uvijek, cijelu i svakakvu, mirnu ili dok bjesni kišom i valovima, uvijek mi je jednako uzvišeno lijepa i zapanjujuća, uvijek od nje naučim nešto novo, a svaki puta kad mi je teško, utješi me.
Živim u gradu. Užurbanom kokošinjcu trke i zavjere, mjestu gdje ljudskost polako, ali sigurno nestaje u sumnji prema drugom čovjeku, a bliskost je često potrebno umisliti. Ovdje je skoro sve u kategorijama koje se u potpunosti mogu izraziti crnilom na papiru, jednoznačnim simbolom, a vage su posvuda. Sve što je gradu bitno je mjerljivo. A ja mislim da su najvažnije stvari koje hrane našu esenciju nemjerljive i da ih je nemoguće interpretirati ljudskim kategorijama, čak niti verbalno. Grad ih ima ponešto. Skrivene su u obliku radoznalih vjeverica po hladovinama parkova, u slučajnim pogledima, sudbinskim susretima,..
I u prirodi ima ponešto gradskoga. Nekada moraš platiti za nešto, nekada je bitno košta li ti cipela 500 ili 1500 kuna (ovdje je to zaista bitno, a ne kao u gradu — izmišljeno), također je bitan indeks tjelesne mase — i to ne stoga što se zbog tvog stomaka ne bi svidio djevojci načitanoj člancima iz Cosmoa, već zato što se takav ne možeš popeti uz 15 metara visoku stijenu. U prirodi besplatna energija struji u rijekama, otire bol ako je ima, u prirodi svako ‘zašto’ ima svoje ‘zato’. Ona je cijepljena od izmišljotine, ona te brzo uči koliko si razmažen i glup, iskvaren napojem svakodnevice, zavaran jeftinim marketinškim trikovima. Ona te uči kako je to biti umoran i gladan, brži ili malo sporiji, mokar ili suh, ona te sili da ponovo prokomuniciraš sa svojim nagonima, osjetiš iskonsku sreću ili strah.
Dok nju nisam upoznao, mislio sam da tih prekrasnih stvari nema; odlazio sam k njoj jer mi je davala ono što mi nije davao grad kojeg sam prezirao. Da, odlazio sam ondje jer sam ga mrzio. Po povratku, bivao mi je smiješan, a njegovi razlozi, problemi i metode banalne, plitke i lažne. Ipak, danas sam shvatio kako se dogodilo maleno čudo koje se strpljivo rađalo: igrom slučaja ostao sam u Zagrebu, čuo se s prijateljem, pojeo s njim ručak, popio kavu na terasi birca u centru… Pokazao mi je kuću, kako napreduje postavljanje gipsanih ploča, zategao sam vijke na pedalama, procijenio kako najlakše srušiti prastaru trešnju… Sjeo sam na bicikl i krenuo prema kući, prema Maksimiru. Stazama su hodali ljudi koji su imali lica, svoje priče, ljepotu, ležali su po zrinjevačkim travnjacima, pločnik je bio oslikan kredom, plakat je pozivao na izložbu bicikala, grad je krio neposjećene ulice, neistražene kvartove, cvjetnjak se šarenio, a iza njega pomaljala se nova slastičarnica u koju mogu nekoga odvesti.
Priroda me naučila voljeti Zagreb desnom polovicom mozga i on je sada moj grad.