Tek sam odnedavno počeo koristiti privilegij što mi je ova prekrasna šuma baš tu baš pod nosom i što jutrom prije posla mogu otići ondje odmoriti dušu. Danas sam ustao u 4:30. Naspavan i pun apsolutnog mira koji me Maksimirom vodio polaganim tempom: 1 udisaj — 4 koraka, 1 izdisaj — 4 koraka. I tako sat i pol uz miris pokošene trave, kosove, kornjače i vjeverice. Duhom apsolutno odvojen od ičega što nije imalo veze sa šumom.
Podsjetilo me ovo jutro (kad sam ponovo nagazio asfalt) i na jutra provedena u Freiburgu dok sam ferija provodio tamo, mladim suncem ogrijanim parkovima punim potoka vozio bicikl i udisao miris toplog slatkog peciva iz njemačke pekare. Njemačka pekara! Ma nije moguće da mi Zagreb tek nakon 16 godina pomalo sliči na grad kojeg sam volio… Mirisi su slični, pa zvukovi… Sve osim ljudi i cesta koji su podjednako poderani. Sve osim nereda. Makar ujutro podsvjesti sliče.
Miran i usredotočen na korak divim se kako samo nekoliko desetaka metara od ruba šume nema zvukova grada, nema onog raskrižja pod prozorom gdje vozači trubom jedni drugima po čitav dan egoistično spočitavaju navodne greške. Jutarnju mirnoću jezera para poneka glava barske kornjače i poneka žaba, to je sve. Mislim na planinu, na šumu u planini, kako je ona daleka gradskoj nervozi, a kako je sve ovo tu blizu, privremeno, samo do sljedeće obaveze. Mislim na vikend. Mislim na Velebit. Mislim na Cres. Duboko sam svjestan sebe, misao i tijelo su koordinirani, konačno zajedno. I ja znam što želim.
One Comment
odlično.