Ovaj je blog u samom idejnom klijanju koje je prethodilo njegovoj realizaciji bio zamišljen kao bilježnica. Ništa više od bilježnice. Set crtica, natuknica, skica,… Isprva mi se nije svidio ton kojeg sam dobio rezoniranjem ideja u mediju relativno novom za moj portfolio. Smatrao sam, naime, negdje duboko u sebi da pisana riječ, slika, hvala, ma bilo kakva informacija iznikla iz tame moje intime mora biti dostojna činjenici da je ovaj medij, iako za moj blog ne postoji velik interes, ipak dostupan svima. (Same tehničke mogućnosti platforme na kojoj sam ga krenuo razvijati pružaju opciju da se pristup blogu ograniči nepoželjnima, ali sam to u samoj preambuli razmišljanja odbacio jer sam shvatio da će njegovo ‘punjenje’ biti svojevrsno vježbanje iskrenosti.) Ta globalna dostupnost nametnula je nužno i nesvjesno ograde koje su pokušavale kontrolirati činjenicu da će konzument na osnovi onoga što sam ponudio o meni donijeti nekakav sud. Njih je dvije vrste: poznati i nepoznati. Kod poznatih mi je bilo bitno hoću li očuvati sliku koju zamišljam da oni imaju o meni. Kod nepoznatih pak — kakvu li će sliku steći. Svi se mi želimo nekome svidjeti i, ma koliko se trudio, primjećivao sam korištenje celofana. A to mi zapravo nije bila namjera.
Ideja je bila popratiti moj novi život u kojeg sam uplovio nesretnom okolnošću gubitka posla u lipnju. Zato se zove Pušnica. U pušnici zrije slavonsko meso. A ja sam slavonsko meso. (Točnije, srijemsko, međutim — nisu me nikada interesirala malodušna zemljopisna cjepidlačenja.) Trebala je to biti priča o mome životu uz Dunav. Da — Dunav! Jer Dunav je jedina legitimna majka kulturoloških fenomena ovoga kraja, pa makar se nečija šupa nalazila u Slavoniji, Baranji, Srijemu ili Bačkoj! I zrio sam. Mada ne toliko kvantitativno, kvalitativno vidim dobar presjek tog zrenja i kronološki prateći svoje postove, točno razaznajem kojim sam putem išao. Što je najbolje od svega, taj put mi se sviđa. Iako uvijek, čovjek navikao da mu zamjeraju stvari koje čini, misli da je mogao i bolje. Mnogo bolje.
Novim zbivanjima u mom životu ovo će mjesto dobiti ‘na kvadraturi’. Dobio sam novi posao. Vraćam se Zagrebu, vraćam se lijepoj glazbi, dobrim izložbama, vraćam se brdima, ljudima koje ondje volim, crnom Velebitskom (sori, Vukovarsko, nisam se uspio zaljubiti u te, ali će mi crno Osječko svakako nedostajati)… Prvi sam put bježao, drugi put naslućivao, treći put znam! Znam kako voljeti Zagreb i kako se istovremeno odmoriti od njegovog pitonskog zagrljaja. To mi sluti na brak.
Opet sam razočaran Vukovarom. Kako sam to uspio? Znao sam dobro kamo dolazim, pa nisam niti bio očaran. Živeći svoj zen, smatram da nisam imao očekivanja, barem ne velikih. Ali nadu sam imao, tu si ne mogah pomoći… Pa kako sam onda uspio postati razočaran i nezainteresiran, doći u ta dva prožimajuća stanja za koja sam unaprijed znao da od njih obolijevaju Vukovarci, pa sam si u samom početku obećao da im se neću dati? Lijepo: Vukovar je baruština puna mediokriteta koji ne shvaćaju da nečije cvjetanje njima može donijeti nektar. Ljudi slijepih pored zdravih očiju. Ovo je grad u kojem Gradonačelnik prima žicare i paradne konje, a ne prima mlade ljude s idejom i konceptom. Ovo je grad populizma takvih razmjera da je iole samosvjesnom čovjeku takve predstave muka gledati. Ovog puta toliko sam umoran nakon prvotne želje da ostanem da mi je čak žao što će mi roditelji nastaviti životariti na ovim bijednim ulicama punim rupa. Svi bi trebali otići odavde. Ovaj grad je ogromna sentimentalna laž!
Da se vratim iskrenosti i kratkoći, jednostavnosti… Svaki trag kojeg ostavimo iza sebe simbol je trenutka u kojem ga ostavljamo, ključ za razumijevanje našeg stanja, a njihov splet ključ je za razumijevanje naše osobe. Tu treba biti neposredan — ionako se svi žalimo da nas nedovoljno razumiju, dok istovremeno svoje stavove, misli i osjećaje krijemo kao da će nas netko zbog njih spaliti na lomači. Ne iznenađuje me to. Jednom ogromnom crnom demonu koji se nadvija nad naše duše i brani Suncu da ih ogrije u interesu je da smo ustrašeni, maleni, poslušni i da ne postavljamo pitanja. Odgojeni smo da ne osciliramo suviše oko ocjene dobar (3), da uvijek mislimo da znamo gdje nam je mjesto. Koje je, naravno, odredio netko drugi. Nakon dječjeg idealiziranja svijeta i vlastitih budućnosti, padamo na koljena otrovani tisućama ‘spoznaja’ o nemogućnosti upravljanja vlastitim životima. Sami smo krivi što vjerujemo sjenama. Naučimo prvo biti iskreni prema sebi. Reći: Ja volim pušiti cigarete, makar znam da to nije zdravo! Volim voziti brzo. Volim usoljene inćune. Volim psovati. Jesam, pušio sam travu. I svidjela mi se. Mrzim svoj posao, glup je i ako ostanem tu, umrijet ću nesretan. Ja ne želim umrijeti nesretan, ne želim umrijeti od tog sivog osjećaja. Volim Dunav i baš me briga za hrvatsku zastavu. Recimo si sve umjesto da se tresemo od straha porobljeni političkom korektnošću. Budimo obični. I vrlo brzo ćemo postati neobični. Šareni i živi. I što nas briga za moguće osude kad ionako svatko od nas sebično misli da je u pravu? Nikada neću svima, pa čak vjerojatno niti većini biti po volji. Nikada nikome u potpunosti neću biti po volji. To je činjenica i valja ju toliko snažno uvažiti da nam se počne jebati za nju. Jeste, ja volim crtiće D. Lyncha, iako ne volim njegove filmove. I generalno loše mislim o ljudskim mravinjacima. Pa šta? Hoćete li me zato odbiti kao sugovornika? Misliti da sam lud? Samo izvolite. A možda shvatite da imamo nešto zajedničko ili naučite nešto novo. Ja to ne mogu znati. Zato je život prepun šarma.
Koncerti, izložbe, planinari na salašima, besplatna telefonija, trodnevne radionice, lokalne biciklističke rute i domaće sorte voća izgleda nemaju snagu za suživot s kulturom Thompsona i Severine, rerna-slikara, lošeg vina i uljuljuškanih samodopadnih goropadnika. Srećom znam što volim i gdje to pronalazim.
(NASTAVIT ĆE SE. O iskrenosti jednostavnosti, o Rolandu Barthesu, o fotografiji beskućnika u skupim odijelima.)