Nakon niza neobjašnjivih snova koje sam imao u životu (a pritom mislim i na neke sasvim lijepe i na neke sasvim strašne, iako su mi najmiliji oni koji su sprega lijepog i strašnog jer mislim da u životu najviše šarma ima upravo mijena), počeo sam razumijevati/misliti da se u snovima putuje po drugim dimenzijama koje smo si u ovom svijetu materijalnih spekatakala i natjecanja uskratili. Nesrazmjer je to opasan, pomanjkanje duha u svakom smislu, neravnoteža od koje pobolijevamo jer nismo potpuni.
Moji snovi, neobjašnjivi u smislu bagatelnih tumačenja o nesvjesnom, potisnutom, nabiflanom(…) često me vode u stanja i predjele kojih na javi nema. Budim se s potpunim doživljajem proživljenog, opčinjen smislom kojim sve to isijava, duboko impregniran dojmom. Kojiput se drznem prevesti to na ljudski jezik, zapisati… Da ne bih zaboravio, da to zapisano odapne struju misli i emocija koje su me obuzele, koje mi još dugo ne daju da se vratim i povežem sa ‘stvarnim’. Kolikogod se trudio, u srazu s konvencijama, protokolima, hijerarhijama događaja i autoriteta, kodiranjem, sve to postaje isprana, blijeda škrabotina onoga što zaista JEST. Ali pomaže prisjetiti se.
Šturost pojavnog svijeta, gruba materijalnost kojom oduvijek truju naše individualno i kolektivno biće, tako kvalitetno imobilizira tu vrstu slobode. Do te mjere da nam se i samima, ponovno indoktriniranim pravilima svakodnevlja, iz te okljaštene perspektive sve to čini bizarnim, iracionalnim i kao takvim — vrijednim zaborava. Pritom zaboravljamo na svu raskoš koja nam je bila ponuđena i odgovore na svoju izmrcvarenost tjelesnim životom tražimo u self-helpu i jeftinoj džepnoj filozofiji štancača bestsellera i svjetonazora. Puno je to složenije i kao takvo ima puno dublji smisao.
Suprotno reklamiranom, smatram da velika pitanja traže male odgovore. Niz malih odgovora jer nema velikih i apsolutnih istina, baš kao što nema apsolutne ljudskosti preslikane na apsolutni zakon, nema apsolutne etike, apsolutnog morala, apsolutnog mišljenja i apsolutnih vjerovanja.